Presuda se smatra važnom prekretnicom u razgraničenju nadležnosti između Bruxellesa i zemalja EU. Sud potvrđuje da se socijalna politika može dijelom oblikovati na europskoj razini, ali da u osnovi tvorba plaća ostaje nacionalna nadležnost.
Presuda Europskog suda pravde razjasnila je opseg europskih socijalnih propisa. Sud je presudio da EU nije prekoračila svoje ovlasti s direktivom o minimalnim plaćama, no je uklonio dvije odredbe koje su previše zadirale u nacionalno utvrđivanje plaća.
Predmet je podnijela Danska, uz potporu Švedske. Obje zemlje smatraju da pregovori o plaćama pripadaju nacionalnoj domeni te da se europske institucije ne smiju time baviti. Njihova žalba usmjerena je protiv direktive iz 2022., koja želi u svim zemljama EU osigurati „prikladne minimalne plaće“.
Sud je djelomično presudio u korist Danske. Sucevi su poništili dvije specifične odredbe: jednu koja je utvrđivala kriterije za izračun i prilagodbu minimalnih plaća, i drugu koja je zabranjivala snižavanje plaća pri automatskoj indeksaciji. Prema Sudu, obje se pravila izravno tiču utvrđivanja plaća – nacionalne nadležnosti.
Za ostale dijelove direktiva ostaje potpuno na snazi. Zemlje EU potiču se na unapređenje kolektivnih pregovora između poslodavaca i zaposlenika te osiguranje da plaće doprinose pristojnoj životnoj razini. Sud je naglasio da to ne predstavlja izravno miješanje u nacionalne sustave.
Uklanjanjem dviju odredbi EU ne može nametnuti jedinstvene kriterije za visinu minimalnih plaća. Zemlje članice zadržavaju veću slobodu u odlučivanju kako obračunavati i prilagođavati plaće, primjerice putem indeksacijskih sustava ili kolektivnih ugovora.
Za zemlje s automatskom indeksacijom plaća – poput Belgije i Luksemburga – to znači da same odlučuju o primjeni tih sustava. Istovremeno, opći cilj direktive ostaje – poboljšanje kupovne moći radnika i smanjenje razlika u plaćama unutar EU. Sud je utvrdio da ovaj cilj spada u mandat Unije za promicanje socijalne kohezije.