Povećani troškovi hrane rezultat su čimbenika kao što su troškovi energije, geopolitičke napetosti, manjak radne snage i neuspješni usjevi zbog klimatskih promjena, kaže nova studija njemačkog sveučilišta.
Ironično, sama proizvodnja hrane jedan je od glavnih uzroka klimatskih promjena. Međutim, mjere poput oporezivanja CO2 i održivosti poljoprivrede donose troškove koji pogađaju i proizvođače i potrošače. Pitanje je: tko plaća ova klimatska pravila na proizvodnju hrane?
Prema studiji Instituta za istraživanje klime u Potsdamu (PIK), regionalni lanci vrijednosti igraju ključnu ulogu. U bogatim zemljama poput SAD-a troškovi poljoprivrede čine manje od 20 % ukupne cijene hrane, dok u regijama poput Afrike južno od Sahare iznose 70 %. Ova razlika ilustrira kako prehrambeni lanci funkcioniraju širom svijeta.
Potrošnja prerađenih proizvoda ima velik ekološki otisak. U bogatim zemljama stanovnici mnogo troše na luksuzne proizvode i prehranu izvan kuće, dok osnovna hrana u siromašnijim zemljama zauzima veći dio prihoda. Zbog toga klimatske mjere snažno pogađaju potrošače u zemljama s niskim dohotkom. Proizvođači u tim regijama izravno prenose povećanja cijena, što ugrožava sigurnost hrane.
Studija PIK-a simulirala je dva scenarija: jedan s rigoroznom primjenom klimatskih mjera i drugi u kojem se stanje ne mijenja. U bogatim zemljama cijene za potrošače rastu 1,25 puta do 2050., dok su u siromašnijim zemljama cijene čak 2,73 puta više. U siromašnijim zemljama učinci su teži: cijene za potrošače porasle su 2,45 puta, a cijene za proizvođače 3,3 puta.
Bez ambicioznih klimatskih mjera globalna će populacija riskirati još veće cijene hrane zbog ekstremnih vremenskih uvjeta i poremećenih opskrbnih lanaca. Ulaganja u održivu poljoprivredu i pravično oporezivanje CO2 mogu pomoći u prevladavanju ovih izazova. Financijska potpora ranjivim skupinama i regijama ključna je za pravičnu tranziciju i osiguranje sigurnosti, zaključuje njemačka studija.