Postojale su velike regionalne razlike među njemačkim saveznim državama. Dok je u Saarlandu procijenjena prosječna cijena najma bila 99 eura, cijene najma i zakupnine u poljoprivrednim područjima koja graniče s Nizozemskom bile su znatno više. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji prosječno se plaćalo 560 eura. U Donjoj Saskoj (548 eura), Šlezvigu-Holštejnu (479 eura) i Bavarskoj (415 eura) cijene najma također su bile znatno iznad nacionalnog prosjeka.
Od ukupno 16,6 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u Njemačkoj, oko 60 posto čini zemljište u zakupu; 38 posto u vlasništvu je poljoprivrednika. Većinu zakupa čini obradivo zemljište (69 posto), zatim trajne travnate površine (27 posto) i ostala zakupna područja (4 posto). U ovu posljednju kategoriju spadaju vinogradi i voćnjaci, kao i rasadnici i staklenici.
Postoje također velike razlike u pravnim oblicima među raznim poljoprivrednim poduzećima. Prošle godine oko 85 posto u Njemačkoj činile su obiteljske poljoprivredne djelatnosti, od kojih je više od polovice djelovalo kao djelomični poslovi. Manjinu (12 posto) činili su zajednice i trgovačka društva te pravne osobe, uključujući dionička društva i GmbH-e. Međutim, kooperative upravljaju u prosjeku s 176 hektara po poduzeću, što je znatno veće od pojedinačnih poduzeća s 46 hektara.
Također, njihova tržišna pozicija u odnosu na manje tvrtke je snažna: veliki oblici poduzeća zajedno upravljaju s oko 39 posto poljoprivrednog zemljišta u Njemačkoj.
Postoji nekoliko razloga zašto raste cijena najma: između ostalog, poljoprivredno zemljište općenito postaje rjeđe, tehnološki napredak te centralizacija poduzeća. To dovodi do veće konkurencije. Na primjer, stočarske farme trebaju više prostora za veći broj životinja.
Svjetski fond za prirodu (WWF) kritizira tu situaciju. "Zemljište je predmet špekulacija", kaže Rolf Sommer, voditelj odjela za poljoprivredu i korištenje zemljišta pri WWF Njemačka. Njemačka poljoprivreda treba raznolikost, ali prema WWF-u, europska poljoprivredna politika ide u krivom smjeru. U cijeloj EU, 80 posto izravnih plaćanja iz Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) ide samo 20 posto poduzeća.
U budućnosti bi se trebale ukinuti subvencije po hektaru i osigurati financiranje za društveno relevantne usluge poput očuvanja bioraznolikosti, zaštite podzemnih voda i klime te dobrobiti životinja.