Otpor većine Britanaca prema Europskoj uniji nije nastao u posljednjih nekoliko desetljeća, niti je razumljiv kao posljedica nerazumljivih ili vrlo kontroverznih nedemokratskih ili anti-britanskih mjera EU-a. Činjenica da su milijuni uglavnom razboritih Britanaca ovaj tjedan glasali za političku stranku koja zalaže izlazak iz EU-a možda se najlakše objasniti kontinentalnim Europljanima pomoću često zanemarenog "osjećaja otočnosti".
Stoljećima su zemlje Ujedinjenog Kraljevstva mogle funkcionirati bez europskog kopna: imale su svoju vladu, svoju crkvu, svoju vojsku, svoju valutu, i mogle su bez ostalih zemalja. Štoviše, mnogi Britanci na svojem geografski izoliranom i teško dostupnom otoku ili otocima su pomalo nacionalistički i tvrdoglavi.
Takav stav kontinentalnim Europljanima najbolje je usporediv s mentalitetom na drugim europskim otocima gdje stanovništvo također ne voli "one ljude s kopna koji nam dolaze govoriti što trebamo raditi, a još nam i uzimaju novac iz poreza."
Sicilija ima vlastitu mafijašku vlast, a i Sardinija može bez Rima; Korzika ima pokret za odcjepljenje; Kanarski otoci imaju svoj parlament; Ibiza i Mallorca također. Mnogi stanovnici Krete nikada nisu bili u Grčkoj (ta zemlja se sastoji od otoka, što također objašnjava slab nacionalni upravni sustav). Grenland može bez Danske.
Živjeti na otoku ima svojih čari, ali i nedostataka. To stvara osjećaj "mi pripadamo jedni drugima", poznajemo se, zajedništvo, imamo nešto neizbježno zajedničko. Što je otok veći, to stanovnici mogu održavati više vlastitih usluga (srednje škole, bolnice, željeznicu, policiju i slično). Zato su Irci na svom irskom otoku željeli neovisnost.
Francuski i nizozemski Antili tvrde da mogu bez Pariza i Haaga te žele vlastitim snagama rješavati svoje stvari. Na mnogim malim otocima živi taj osjećaj "mi pripadamo jedni drugima", ali i svijest da još uvijek treba ono "s kopna", ne samo za vozačke satove i vozačku dozvolu, već i za porod u bolnici ili državnu pomoć za nove kanalizacije. Čak i ako je taj kopno na drugoj strani svijeta.
Za kontinentalne Europljane proteklih desetljeća dogodio se suprotan razvoj: njihova je mobilnost porasla, godišnji odmori su postali duži, a udaljenosti kraće. Također je trgovina sve više prelazila granice. Švicarac može za jedan dan automobilom stići do Danske ili Španjolske; Mađar do Poljske ili Francuske; Nizozemac do Austrije ili Engleske. Stanovnici Britanice ne poznaju taj osjećaj i nemaju to iskustvo.
Odluka Velike Britanije 1974. godine da se pridruži dvanaest zemalja Europske ekonomske zajednice (EEZ) nije bila duboka nacionalna odluka unutar te skupine zemalja, već isključivo ekonomsko-financijski model za dobivanje koristi. Većina tih dvanaest zemalja već je bila dobar susjed: Nizozemska, Belgija, španjolska Costa Brava i savezničke Francuska i Njemačka. EEZ je pokazao svoju vrijednost, a britansko gospodarstvo je zaostajalo.
Proširenje te EEZ od 12 zemalja na EU s 16 zemalja bilo je za te kontinentalne zemlje logično i zapravo samo prilagodba već postojećoj svakodnevnoj praksi. Jedinstveno tržište imalo je prednosti i za britanske tvrtke. Da su tih šesnaest zemalja počele razmišljati i o područjima bez pasoša (Schengen) bilo je više nego razumljivo. No sva ta kontinentalna logika i argumenti nisu gotovo uopće vrijedili za većinu Britanaca: oni nisu dolazili na kopno. Tamo skoro ništa nisu tražili; imali su sve sami.
Kada je 1989. pao Berlinski zid, a istočnoeuropske zemlje su mogle birati svoj put i tražiti pristup EU, za kontinentalce je bila logika da se te zemlje prime ("ujedinjenje Europe"). Za mnoge Britance europski projekt od 12 preko 16 do 26 zemalja, sa jednakim pravima i utjecajem za sve, doveo je do osjećaja nacionalnog gubitka. Stoga mnogi razboriti Britanci smatraju da mogu opravdati zašto je bolje da im zemlja izađe iz EU.
U četvrtak mogu izaći na izbore. Zapravo postoje tri opcije: što prije bez milosti izaći iz EU-a, kasnije fazno i djelomično izaći ili ostati u EU-u.