Sastanak je bio zasjenjen snažnim protivljenjem zemalja koje uvelike ovise o prihodima od izvoza nafte. Usprkos pritisku, spriječili su donošenje jasnih dogovora o smanjenju upotrebe fosilnih goriva. Zbog toga je ključni dio pregovora izostao, što su brojne delegacije označile kao ozbiljan udarac.
Ipak, napravljen je napredak u području financijske potpore za ciljeve zaštite okoliša i klimatske promjene. Konferencija je donijela nove obećanja za pomoć zemljama u boljoj zaštiti od ekstremnih vremenskih uvjeta te za osiguranje više sredstava za projekte usmjerene na zaštitu prirode, šuma i zemljišnih prava.
Više delegacija je govorilo o prijeko potrebnom napretku, iako je naglašeno da su ti koraci i dalje daleko od dovoljnog u suočavanju s nadolazećim izazovima.
Pomiješani ishod doveo je do osjećaja „malo, ali ipak nešto“. Neki sudionici su rezultat vidjeli kao minimalnu osnovu za daljnji rad, dok su drugi isticali da je potreba za akcijom mnogo veća od onoga što je sada dogovoreno.
Zbog toga je ostao jak dojam da konferencija nije uspjela iskoristiti zamah koji su mnogi očekivali.
Zanimljivo je što se sve ovo odvijalo u srcu Amazone, regiji koja je globalno simbol borbe protiv krčenja šuma i gubitka prirode. Iako je tema bila snažno prisutna, velika proboj nije ostvaren. Planovi za veću zaštitu šuma i lokalnih zajednica raspravljani su, ali su im nedostajale jasnoća i snaga.
Razočaranje zbog krajnjeg rezultata zato je bilo dodatno snažno. Upravo na mjestu gdje su posljedice klimatskih promjena najvidljivije, postojala je velika nada za jasnom promjenom smjera. Nepostojanje te promjene potaknulo je kritike da konferencija jest ostvarila određeni napredak, no ne onaj na koji svijet čeka.
Istovremeno, neki su delegati ukazivali da je suradnja među zemljama i dalje moguća, čak i u vremenu povećanih geopolitičkih napetosti. To je sastanku dalo određenu simboličnu vrijednost: dokaz da međunarodni dogovori ne moraju stajati, iako su koraci manji nego što se mnogi nadali.