Nova američka sigurnosna strategija izaziva nemir u Europi. U nekoliko prijestolnica dokument je naišao na odbacivanje, jer prikazuje Europsku uniju kao kontinent koji se kreće prema gubitku civilizacije i potkopava političko funkcioniranje. Europski čelnici te zaključke nazivaju neutemeljenima i nepoželjnima.
Strategija Bijele kuće i Pentagona tvrdi da se europske zemlje suočavaju s urušenim demokracijama, da cenzura raste te da političkoj opoziciji nedostaje dovoljno prostora. Ovaj prikaz u Europi se široko osporava. Vođe naglašavaju da njihova društva sama određuju kako će se slobode oblikovati, bez vanjskog uplitanja.
Američki stav o migracijama također izaziva snažnu kritiku. Strategija tvrdi da masovna migracija ugrožava nacionalni identitet europskih zemalja te da neke od njih za nekoliko desetljeća mogu postati neprepoznatljive. Nekoliko europskih političara smatra da se radi o neprikladnoj i polarizirajućoj slici situacije koja se poklapa sa stavovima krajnje desnih stranaka.
Još jedna važna stavka je američka podrška takozvanim domoljubnim strankama, koje sigurnosni savjetnici Trumpa opisuju kao rastuće saveznike. Europski čelnici to vide kao izravno uplitanje u unutarnje političke odnose svojih zemalja i odlučno odbacuju taj yankee utjecaj.
Europske vlade također naglašavaju da se strateški odnos sa Sjedinjenim Državama temelji na zajedničkoj sigurnosti, a ne na procjeni kako europska društva funkcioniraju. SAD smatraju važnim saveznikom, ali odbacuju da Washington određuje njihove demokratske procese.
Zanimljivo, u Moskvi se čuje sasvim drugačiji ton. Ruski dužnosnici kažu da je američka strategija u velikoj mjeri usklađena sa vizijom njihove vlastite vlade. To je posebno vezano uz blaži američki jezik o Rusiji i izostanak jasnog kvalificiranja Rusije kao prijetnje.
Prema ruskim glasnogovornicima, pozitivno je što se strategija usredotočuje na obnovu stabilnosti u odnosima između dviju zemalja. To je u skladu s moskovskom željom da se manje pozicionira kao protivnik, a više kao partner u regionalnim i svjetskim pitanjima.
Suprotstavljanje između europskog odbacivanja i ruskog prihvaćanja otkriva osjetljivo pitanje: dokument koji bi trebao ojačati transatlantsku suradnju zapravo izaziva trzavice unutar zapadnog saveza. Europske vlade strahuju da oštar ton prema EU i blaži prema Rusiji dovodi njihovu sigurnosnu poziciju pod pritisak.
Zbog toga u odgovorima iz Bruxellesa i nacionalnih glavnih gradova zvuči ista poruka: SAD ostaju važan partner, ali Europa određuje vlastiti put. Dok Moskva prihvaća dokument, Europa jasno daje do znanja da se američka analiza kontinenta ne dijeli i da ne predstavlja osnovu za buduću suradnju.