Obilježavanje je bilo obilježeno dostojanstvenim počastima, priznanjem kolektivnog neuspjeha i pozivima na trajnu budnost protiv mržnje i poricanja.
Plenarno zasjedanje započelo je minutom šutnje za žrtve. Parlamentarci su se osvrnuli na nemogućnost međunarodne zajednice da spriječi tragediju iz 1995. Masakr tisuća bošnjačkih dječaka i muškaraca, koji se dogodio usprkos nadzoru UN-a u uspostavljenim enklavama, ostaje duboka rana u europskoj povijesti.
Obilježavanju u Strasbourgu prisustvovala je opsežna bošnjačka delegacija, uključujući dvoje preživjelih masakra. Nekoliko govornika istaknulo je da Srebrenica nije bio izolirani događaj. Genocid je bio rezultat dugogodišnjeg sijanja mržnje, dehumanizacije i političke propagande.
Predsjednica Roberta Metsola iz Europskog parlamenta pozvala je na aktivno obilježavanje te podsjetila kako je Europski parlament 2009. godine 11. srpnja proglasio službenim danom sjećanja. Naglasila je da obilježavanje nije samo obveza prema prošlosti, nego i zadatak za budućnost: boriti se protiv dezinformacija i održavati sjećanje živim.
Obilježavanje se nije samo osvrnulo na prošlost. Spomenuti su i aktualni sukobi. Iznesena je kritika sadašnje europske politike u pogledu zaštite civila i ljudskih prava. Genocid u Srebrenici naveden je kao primjer što se može dogoditi ako se upozoravajući znakovi zanemare.
Obilježavanje je služilo i kao upozorenje na suvremene političke tendencije u kojima se ponovno stigmatiziraju populacijske skupine. Također su usporedbe napravljene s trenutnim izraelskim vojnim akcijama protiv Palestinaca u Pojasu Gaze.
U nekoliko govora istaknuta je važnost pravde i kolektivnog sjećanja. Govornici su naglasili kako priznavanje istine ostaje ključno, osobito u vremenu kad poricanje genocida i revizionizam dobivaju na snazi. Zaštita činjenica prema njima je demokratska obveza.
Izvan parlamenta diljem svijeta pripremaju se obilježavanja 11. srpnja. U Bosni i Hercegovini se očekuje i do 150.000 ljudi na središnjoj ceremoniji. Obitelji su ove godine ponovno pokopale identificane posmrtne ostatke žrtava, što ilustrira da proces žalovanja još uvijek nije završen.
Trauma i dalje živi u obiteljima i zajednicama, ne samo u bivšim jugoslavenskim republikama, nego i drugdje u Europi.
Trideset godina nakon događaja, poziv na priznavanje i istinu i dalje odjekuje. Europsko obilježavanje u Strasbourgu istaknulo je da ova tragedija trajno nosi ne samo političke nego i moralne obveze.