Važan dio je da se zahtjevi osoba iz zemalja koje se smatraju „sigurnima“ mogu brže ocijeniti i odbiti. Ideja iza toga je da se time skrati trajanje postupaka. To se odnosi, između ostalog, na podnositelje zahtjeva iz Bangladeša, Kolumbije, Egipta, Indije, Maroka, Tunisa i Kosova.
Što točno znači „sigurno“ i koliko često se popis „sigurnih zemalja“ može ažurirati još nije jasno.
Osim toga, uskoro će se postaviti pitanje kamo bi osoba mogla biti 'privremeno' preusmjerena dok se ne obradi njen zahtjev za azil. Planovi uključuju mogućnost slanja podnositelja zahtjeva u zemlju izvan EU koja se smatra sigurnom, čak i ako to nije njihova matična zemlja.
Kritičari ističu da još nije razrađeno kako će se provjeravati dobiva li netko u toj privremenoj zemlji za prihvat doista zaštitu.
Drugi dio prijedloga, kojeg su sada usuglasili ministri EU i političari EU, odnosi se na povratak: brže protjerivanje osoba koje nisu dobile pravo boravka. Prema Europskoj komisiji, „tri od četiri“ odbijena tražitelja azila nakon odbijanja ne vraćaju se u svoju matičnu zemlju. To se prema planovima mora promijeniti.
Za to se predlažu strožije mjere, poput duljeg zadržavanja u iščekivanju odlaska, strožih ili dužih zabrana ulaska i novih obveza za nedokumentirane osobe koje moraju otići. Kritičari kažu da još nije utvrđeno koje će se pravne zaštite primjenjivati u takvim situacijama i kako će nadzor biti organiziran.
Ljudska prava i pravna zaštita ostaju sporna teza. Navode se zabrinutosti zbog pritvora, protjerivanja i slanja u zemlje izvan EU, dok se istovremeno naglašava da se prava moraju poštovati. Za određene dijelove još nedostaju precizna pojašnjenja kako se to u praksi ostvaruje.
Politički je paket vezan za imigrante kontroverzan: centar-desne i konzervativne skupine dobile su potporu radikalnih ili krajnje desnih stranaka, što je izazvalo kritike i optužbe od strane liberalnih i centar-lijevih skupina o „suradnji s desnicom“. Istodobno, pristaše naglašavaju da je stroža politika nužna za bolje upravljanje migracijama.
Zemlje EU još se nisu dogovorile oko važnog dijela novog pristupa: raspodjele smještaja odobrenih tražitelja azila među 27 zemalja članica EU. Neke države EU ne žele preuzeti tražitelje azila iz drugih država članica EU. U tom slučaju, takvi odbijatelji moraju sudjelovati u financiranju prihvata azilanata u tim drugim državama EU.