Odobrenje Komisijskog izvještaja zahtijeva kvalificiranu većinu: barem petnaest zemalja EU-a koje zajedno broje 65 posto stanovništva EU-a moraju se složiti. Međutim, politički izračun pokazuje se kompliciranim jer su mišljenja vrlo podijeljena oko preraspodjele tražitelja azila i visine financijskih doprinosa.
Novi zakon uređuje između ostalog da se zahtjevi za azil mogu podnositi već u uredima EU-a izvan zemalja EU, kao i da se tražitelji azila (dok čekaju obradu svojih zahtjeva) mogu privremeno smjestiti u prihvatnim centrima izvan granica EU. Italija je prošle godine pokušala to sama učiniti, ali to je bilo u suprotnosti sa sadašnjim EU pravilima i poništeno je od strane sudova EU-a.
To kašnjenje izazvalo je kritike u Europskom parlamentu. Europarlamentarka Birgit Sippel, glavna pregovaračica pakta o migracijama, želi da se Komisija odgovori za propušteni rok. Naporila je sazvati hitnu sjednicu Odbora za građanske slobode kako bi se raspravile posljedice moguće odgode.
Promotion
Tenzije rastu i među zemljama EU. Poljska i Mađarska protive se obaveznom sustavu solidarnosti, dok je Belgija najavila da neće primiti nove tražitelje azila, već će samo financijski pridonositi.
Izvještaj Komisije treba utvrditi koje zemlje EU-a su pod pritiskom migracije i koliko tražitelja azila treba biti 'premješteno negdje drugdje'. Ta analiza EU-a temelji se na broju zahtjeva za azil, dodijeljenim statusima i dostupnom prihvatnom kapacitetu.
Zemlje mogu birati kako pridonose: premještanjem tražitelja azila iz preopterećenih zemalja, plaćanjem 20.000 eura po nepremještenoj osobi ili sufinanciranjem operativne potpore, primjerice za prihvatne centre ili administrativnu obradu. To je utvrđeno u paktu o migracijama i azilu koji je usvojen 2024. godine.
U međuvremenu, Europska komisija predstavila je novi popis od sedam takozvanih "sigurnih zemalja": Kosovo, Bangladeš, Kolumbija, Egipat, Indija, Maroko i Tunis. To znači da zahtjevi tražitelja azila iz tih zemalja mogu biti ranije odbijeni i da se oni mogu vratiti u te zemlje.
Organizacije za ljudska prava žestoko kritiziraju taj popis. Prema skupinama poput EuroMed Rights, zemlje poput Tunisa, Egipta i Maroka uopće nisu sigurne zbog teških povreda ljudskih prava. Komisija pak tvrdi da popis ne ograničava prava tražitelja azila i da je nužan za usklađeni europski sustav.