Ministri su se dogovorili da EU do 2040. godine formalno mora emitirati 90 posto manje stakleničkih plinova nego 1990. godine, kako je predložio povjerenik za klimatska pitanja Wopke Hoekstra. No 27 zemalja članica EU smije do pet posto te redukcije ostvariti putem takozvanih ugljičnih kredita u zemljama izvan EU.
Sada kada zemlje EU planiraju u nadolazećim godinama dodatno uložiti stotine milijardi eura u pokretanje europske obrambene industrije, a uz to žele ojačati europsko gospodarstvo, sve se češće odustaje od ulaganja u klimatske, okolišne i održive projekte.
Ublaženi sporazum o CO2 također predviđa da se kasnije može otkupiti dodatnih pet posto, ukoliko se pokaže da zemlje ne ispunjavaju svoje nacionalne ciljeve. Time stvarna redukcija na teritoriju Europe može pasti na 80 posto.
Obveza je usmjeravajuća, ali nije pravno obvezujuća. Namijenjena je kao politički okvir za sljedećih pet godina, do donošenja zakonodavstva od strane Europskog parlamenta i Vijeća. Nekoliko zemalja, uključujući Mađarsku, Poljsku i Italiju, protivi se obvezujućim pravilima.
Zemlje južne i istočne Europe inzistirale su na većoj fleksibilnosti kako bi se izbjegle gospodarske štete. Nizozemska, Španjolska i Švedska, naprotiv, zastupale su zadržavanje izvornog ambicioznog cilja, iz straha da Europa inače izgubi svoje klimatsko vodstvo.
Dio kompromisa je i odgoda ETS II sustava, novog CO2 poreza za automobile i zgrade. Ta će mjera biti odgođena barem godinu dana, službeno kako bi se građanima i poduzećima omogućilo više vremena za prilagodbu.
Znanstvenici upozoravaju da veća upotreba ugljičnih kredita urušava vjerodostojnost europske klimatske politike. Ističu da je teško kontrolirati smanjenja emisija obećana u inozemstvu te da često nisu toliko učinkovita.
Ipak, povjerenik Hoekstra naziva sporazum „važnim korakom naprijed“, iako je priznao da rezultat nije savršen. Prema izvorima, EU je svakako morala moći pokazati dogovor na nadolazećem UN-ovom klimatskom summitu u Brazilu kako bi izbjegla međunarodni gubitak ugleda.