Pregovori su dio globalnog pokušaja da se suzbije rastuće zagađenje plastikom. Ove godine trebao bi biti postignut obvezujući sporazum.
Jedna od ključnih tema je uvođenje maksimuma za novu plastiku i minimuma za više reciklirane ambalaže. Nekoliko zemalja zalaže se za strogu regulativu, dok drugi delegati žele prvo isprobati dobrovoljne sporazume.
Jedna od glavnih prepreka je omjer cijene između nove i reciklirane plastike. U mnogim zemljama financijski je isplativije proizvoditi novu plastiku nego prikupljati, čistiti i ponovno obrađivati staru plastiku. Ta ekonomska razlika dovodi do zaostajanja ili čak obustave ulaganja u tvrtke za reciklažu.
Uz to, ponovna uporaba plastike ne ovisi samo o reciklaži. Sve više se razmatra i upotreba biološki razgradivih plastika za ambalažu.
Šteta za okoliš uzrokovana plastičnim zagađenjem i dalje raste diljem svijeta. Plastika se razbacuje po plažama, nakuplja u rijekama i oceanima te se pronalazi u životinjama. Mikroplastika, sitne čestice koje nastaju trošenjem i razgradnjom, širi se putem zraka, vode i hranidbenih lanaca, s nepoznatim posljedicama za ljude i prirodu.
Godišnji troškovi prikupljanja, sortiranja i obrade plastične ambalaže u svijetu dosežu milijarde. Općine, prerađivači otpada i proizvođači žale se na visoke troškove koji se rijetko u potpunosti pokriju. Iz tog razloga mnoge tvornice za reciklažu posluju s gubitkom, što dovodi do zatvaranja ili odgađanja novih ulaganja.
Moguće rješenje koje se razmatra u Europi jest uvođenje poreza na proizvodnju nove plastike. Time bi se ne samo smanjila potrošnja, već bi se poboljšao i tržišni položaj neopterećene reciklirane plastike. Mjera je trenutno u fazi proučavanja, no još nije konačno uvedena.
Unatoč razlikama u stavovima među zemljama, postoji široko priznanje da je pristup plastičnoj krizi hitno potreban. Delegati se slažu da je sadašnja uporaba plastike neodrživa, i ekonomski i ekološki. Pitanje je hoće li konferencija osigurati dovoljno političke volje i jedinstva za konkretne, obvezujuće dogovore.